Šta obespravljeni ljudi (i svi koji su uz njih) mogu imati protiv ljudskih prava?

Piše: Druga Strana

Činjenica je da je nastanak i širenje sektora nevladinih organizacija posvećenih borbi za raznovrsna «ljudska prava» jedan od onih simptoma tranzicijskog društva koji su značajno doprinijeli uspostavljanju sistema vrijednosti i oblika političkog djelovanja svojstvenih takozvanim «kapitalističkim demokratijama» – odnosno, preciznije, onom segmentu neoliberalnog upravljačko-ideološkog režima koji se licemjerno naziva «civilno društvo». Činjenica je, međutim, isto tako da mnogi i mnoge od nas danas duguju zalaganju i naporima upravo istih ovih organizacija svoje elementarno pravo da slobodno hodaju ulicom (pa makar i uz policijsku zaštitu) i budu (makar donekle) to što jesu – mislim pri tom naravno na sve one koji se svojim religijskim ubjeđenjem, nacionalnim osjećanjem ili odsustvom takvih ubjeđenja i osjećanja, seksualnim opredjeljenjem, rodnim identitetom itd. ne uklapaju u norme repatrijarhalizovanog i dehumanizovanog postsocijalističkog društva.

Ova nas zamršena i nezahvalna situacija stavlja pred jednako zamršeno i nazahvalno pitanje: kako u vrijeme u kom političko-etičke stavove neprosvijećenog novog proletarijata i još manje prosvijećenih novih elita formiraju ličnosti poput kardinala Bozanića, pokreti poput Srpskih dveri ili religijska učenja poput vehabizma, kako, dakle, u takvom vremenu iz ljevičarske perspektive reći nešto protiv doktrine ljudskih prava, a da pri tom ne nasjednemo niti na jednu od svugdje prisutnih i vješto prikrivenih zamki desničarskog kozervativizma? Ukoliko ste pri tome recimo žena, pa još i homoseksualne orijentacije, a niste ni vjernica i smatrate se Jugoslovenkom (ako se uopšte ičim smatrate po tom pitanju) – dakle, predstavljate višestruko obespravljenu, manjinsku i “devijantnu” kategoriju, ukratko opštedruštvenu nepodopštinu – onda ova dilema za vas svakako nadilazi okvire puke intelektualne spekulacije i postaje intimnim i osjetljivim, ali zbog toga ne manje društveno relevantnim pitanjem…

Ipak, nakon dužeg razmišljanja odlučila sam preuzeti rizik i iznijeti svoj kritički stav prema retorici i politici ljudskih prava. Sada mi dakako ne preostaje drugo nego nadati se da latentni konzervativci (kojih, koliko nam god to bilo teško priznati, među postjugoslovenskim marksistima ima barem jednako mnogo koliko među katoličkim sveštenstvom) neće u ovom tekstu pronaći potvrdu svojih homofobnih, transofobnih i ostalih predrasuda. Kritički se osvrt, koji ću pokušati da dam, odnosi prvenstveno na idejni aspekt današnje doktrine ljudskih prava, a manje na konkretnu političku praksu, odnosno borbu za priznavanje i sprovođenje istih. Ne želim (a i ne mogu, jer za to nisam kompetentna) ponuditi studiozan filozofski elaborat na tu temu, pa će izlaganje imati formu kraćeg četverodjelnog eseja. U svakom od četiri dijela ću pokušati da pojmu ljudskih prava suprotstavim po jedan drugi pojam, koji se prema ovom prvom odnosi poput neke vrste kritičke dopune, ispravke ili ogledala.

Ljudska prava ili ljudska emancipacija

Sadržaji i ciljevi djelovanja savremenih pokreta za promicanje ljudskih prava znatnim se dijelom poklapaju sa onima koje su ranije zastupali emancipacijski pokreti (najčešće radničkog ili feminističkog tipa). Međutim, bez obzira na to djelimično podudaranje, pomjeranje pojmovnog težišta od emancipacije ka pravima nije slučajno niti beznačajno. Ovoj bi se tezi dakako moglo prigovoriti da su se i nekadašnji, ovdje pomenuti pokreti zalagali za ostvarenje radničkih i ženskih prava, međutim prava o kojima je u tom slučaju bila riječ su bila neraskidivo vezana uz ideju emancipacije (oslobođenja) radnika tj. žena od postojećih društvenih odnosa, hijerarhija i normi. Drugim riječima, emancipacijski pokreti su u sebi sadržavali ideju prevazilaženja vladajućih društvenih odnosa u cilju stvaranja ravnopravnijeg i slobodnijeg društva. Današnja doktrina ljudskih prava uglavnom se odrekla ovog radikalnog, revolucionarnog zahtjeva – od nekadašnje žudnje i borbe za promjenu ustavnog poretka i društvenih okvira međuljudskog opštenja i vezivanja ostala su samo nastojanja da se reformišu pojedine zakonske odredbe i pospješi praksa njihovog sprovođenja da bi se onemogućila diskriminacija posebno ugroženih i osjetljivih grupa i obuzdali represivni činovi ugrožavanja elementarnih ljudskih sloboda. Ukratko, radikalan humanistički zahtjev za prevazilaženjem i nadrastanjem onoga što jeste i onoga što jesmo (kako na nivou društva u cijelosti, tako i na nivou ličnog razvoja svakog pojedinca) zamijenjen je skromnim, poniznim i u suštini regresivnim zahtjevom da unutar onoga što jeste (i što više ne znamo ili se ne usuđujemo promijeniti) smijemo makar biti ono što jesmo. U tome leži suštinska i zabrinjavajuća razlika između težnje za emancipacijom i težnje za pukim ostvarenjem prava.

Ljudska prava ili ljudske odgovornosti

Ono što je za nekog pravo, za sve druge je odgovornost: odgovornost da poštuju pravo onog prvog. Međutim, dok se ljudska prava spominju veoma često, malo kad se govori o ljudskim odgovornostima (u nekom kolektivnom, politički relevantnom smislu). Nisam pravnica, niti sociologinja, niti istoričarka da bih mogla procijeniti na čemu se temelji ovaj neobični primat prava u odnosu na odgovornost, ali mi se čini da on nije svojstven samo našem dobu, već da seže duboko u korijene modernog društva, poprimajući u današnjici nadasve bizarne oblike poput pokreta za prava životinja ili za prava budućih generacija – umjesto da govorimo o ljudskoj odgovornosti prema životinjama i budućim generacijama, mi ovakvim nesretno odabranim formulacijama dodjeljujemo status nosioca prava bićima koja, ili nisu sposobna pojmiti ta prava, ili nisu još ni rođena. Bilo kako bilo, posljedice marginalizovanja odgovornosti u odnosu na prava su dalekosežne i nesumnjivo su prisutne u načinu na koji danas razmišljamo o sebi i drugima, o tuđim i vlastitim pravima i tuđim i vlastitim odgovornostima. Dok pominjanje odgovornosti adresira sve one koji za nekoga ili nešto trebaju preuzeti odgovornost, pravo je nešto što zanima prvenstveno one koji to pravo imaju ili se bore da ga steknu – tuđa nas prava obično ne zanimaju mnogo (osim ako ne smatramo da ugrožavaju naša vlastita). Drugim riječima, dok nas govor odgovornosti usmjerava ka drugima (podstičući time razvoj kolektivne svijesti i integraciju društva), govor prava nas usmjerava ka samima sebi (podstičući cijepanje društva na pojedinačne grupe koje se bore za ostvarenje svojih pojedinačnih prava). Današnji pokreti za promicanje pojedinih ljudskih prava predstavljaju slikovitu potvrdu ove teze: aktivisti i aktivistkinje u borbi za pravo na slobodu štampe, pravo na abortus, za prava obespravljenih ili protjeranih nacionalnih manjina, homoseksualnih i transseksualnih osoba, ratnih invalida, samohranih majki, oboljelih od AIDSa itd. najčešće su i sami izravno pogođeni postojećom zakonskom regulativom koju smatraju neadekvatnom, odnosno pripadaju skupini za čija prava se bore. Udruživanje među pojedinim pokretima uglavnom je samo strateške prirode, a kada se neki od njih uspije izboriti za prevazilaženje svog marginalizovanog statusa i postati prihvaćenim dijelom društvenog mainstreama, često ubrzo slijedi njegova dezintegracija, a samim tim i raskidanje veza sa nekadašnjim «partnerima» iz svijeta obespravljenih. I premda se povremeno desi da se neki od ovih «specijalizovanih» pokreta počne zalagati za društveno-političke ideje i ideale koji nadilaze usko izvorno područje njegovog djelovanja (kao što je na postjugoslovenskom području slučaj sa nekolicinom LGBT pokreta koji su posljednjih godina poprimili širi ljevičarski i antifašistički karakter), to nipošto ne smijemo posmatrati kao pravilo, već nažalost samo kao izuzetak.

Prava na različitost ili prava na jednakost

Doktrina ljudskih prava vodi porijeklo od prosvetiteljske ideje prirodnih prava. Radi se, dakle, o pravima koja nam pripadaju (ili bi nam po mišljenju njihovih zagovornika i zagovornica trebala pripadati) po rođenju, a ne o pravima koja u toku života stičemo zaslugama. Vjerovatno je to fokusiranje na prirođenim pravima dovelo u toku razvoja današnjeg koncepta ljudskih prava do neke vrste specijalizacije za prava različitih, tj. za samo pravo na različitost (jer je onima koji su se po nečemu razlikovali od većine, ta većina obično uskraćivala i ona osnovna prava koja su među njom još davno stekla status «prirodnih» prava). Tako je veliki segment današnje borbe za ljudska prava usmjeren ka diskriminiranim manjinskim grupama, kojima se osporava elementarno pravo da budu to što jesu, ili im se (zbog tog što jesu) osporavaju sva ostala prava. Zalaganja za pravo na različitost neosporno su pomogla i pomažu mnoštvu onih koji zbog ovog ili onog razloga nisu prihvaćeni kao ravnopravni članovi odnosno članice društva. Fokusiranje na različitosti, koliko god bili važni i humani njegovi učinci i težnje, doprinijelo je međutim tome da zaboravimo nešto drugo: boreći se za to da možemo biti različiti od drugih u onome što jesmo, zaboravili smo da se trebamo boriti i za to da budemo jednaki u pravima na sticanje onog što zaslužujemo, dakle da za iste zasluge dobivamo isto priznanje, što između ostalog znači za isti rad istu platu. Jedan od ilustrativnih i tužnih primjera takvog zaboravljanja su u LGBT medijima česti članci o diskriminaciji homoseksualnog stanovništva u ovoj ili onoj afričkoj zemlji, pri čemu autori ovih članaka gotovo uvijek ostaju potpuno ravnodušni prema činjenici da prosječna dnevnica u datoj zemlji vjerovatno iznosi manje od jednog dolara ili jednostavno smatraju da ukazivanje na tu vrstu nepravde ne spada u domen njihovog aktivističkog i novinarskog angažmana. Zapostavljanje prava na ove elementarne, materijalne jednakosti dovodi na kraju krajeva do velikog ograničenja i kad su u pitanju dometi same borbe za pravo na različitost, jer ispada da si to pravo mogu priuštiti jedino oni koji su, ili sami dovoljno bogati (da bi mogli snositi troškove neizvjesnih i dugotrajnih pravosudnih procedura), ili iza sebe imaju dovoljno bogato udruženje koje će se zauzeti za njih.

Ljudska prava ili prava pojedinih ljudi (u pojedinim zemljama)

Ako se uzme u obzir već pomenuta veza današnje doktrine ljudskih prava sa prosvetiteljskim konceptom prirodnih prava, nije teško zaključiti da je u pitanju univerzalistički pravni koncept: po mišljenju njihovih zagovornika i zagovornica ljudska prava bi trebala biti prava svih ljudi na svijetu, bez obzira na razlike u kuturnim i političkim kontekstima u kojima su konkretne osobe odrasle ili žive. Kao vjerovatno i svi ostali univerzalistički koncepti, tako i koncept ljudskih prava postaje posebno problematičan kada se pokuša primijeniti u kolonijalnim, postkolonijalnim ili neokolonijalnim sredinama. Problem se sastoji u tome što u ovakvim sredinama ne samo pripadnici dominantne društvene grupe nego i veliki dio onih koji po mišljenju boraca za ljudska prava predstavljaju potčinjene tj. obespravljene grupe ne doživljava svoj društveni položaj kao položaj potčinjenosti i obespravljenosti (a čak i ako ga doživljavaju tako, ta im se potčinjenost čini ispravnom i nužnom jer je ukorijenjena u tradicionalnom sistemu vjerovanja i vrijednosti s kojim se i sami identifikuju). U takvim slučajevima najveći dio domaćeg stanovništva doživljava “implementaciju” ljudskih prava kao još jedan od svojevoljnih i bezobzirnih nameta kolonijalne sile kojima ova demonstrira svoju moć i ostvaruje svoje ciljeve. Ovo dovodi do paradoksalne situacije u kojoj jedno potlačeno društvo vidi u borbi za održanje svog internog, tradicionalnog sistema tlačenja oblik pružanja otpora stranom (kolonijalnom) tlačitelju. Taj obrazac nije karakterisitka samo klasičnih kolonijalnih društava, nego predstavlja i jednu od “nuspojava” uspostavljanja novih asimetričnih zavisničkih odnosa između razvijenih i manje razvijenih dijelova svijeta u okviru procesa neoliberalne globalizacije. Ovo posljednje se dakako odnosi i na zemlje nasljednice bivše Jugoslavije, pa mnogi okrutni primjeri nepoštovanja prava i sloboda određenih društvenih grupa zapravo predstavljaju primitivnu, agonističku reakciju na dovođenje društva u zavisnički položaj prema razvijenom kapitalističkom Zapadu (koji se poistovjećuje sa doktrinom ljudskih prava). Ako se ovo uzme u obzir, onda ne čudi da je u postjugoslovenskim društvima, kada je riječ o pitanju ljudskih prava, došlo do čudne podudarnosti među stavovima ekstremne desnice (tradicionalno potpomognute vjerskim institucijama) i neke vrste ekstremne vulgarno-marksističke pseudoljevice. O prvoj od ove dvije grupe ne treba reći ništa (jer nam je svima dovoljno dobro poznata), a da bih ilustrovala poziciju one druge navešću rečenicu koju mi je jednom prilikom uputio izvjesni “marksista” (tako se sam nazivao) iz Bosne i Hercegovine: “Pedere nam je donio kapitalizam, pa zajedno s kapitalizmom trebamo i njih pobiti”. Dakako da ne želim opravdavati besprimjernu okrutnost i nečovječnost sadržanu u ovoj izjavi koje bi se postidili svi prošli i sadašnji marksistički humanisti i humanistkinje – želim samo ukazati na to da obrazloženje (ne opravdanje!) za ovakav stav leži djelimično u efektima prouzrokovanim univerzalističkim karakterom doktrine ljudskih prava. Zbog toga bi možda bilo bolje da prilikom pomaganja obespravljenima da se izbore za svoja prava nikada ne govorimo u ime nekakvih opštih ljudskih prava i međunarodnih institucija koje ih garantuju – prava su uvijek specifična prava onih koji su svoju obespravljenost sami pojmili i smogli snage da sami ustanu protiv nje.