Warum Danilovstadt?

Marko Perković

Prilikom potpisivanja Sporazuma o grobovima stradalih njemačkih vojnika njemački ministar inostarnih poslova Vestervele je rekao: „Sudbina dvije hiljade Njemaca nas podsjeća na to koliki je put koji je Evropa prošla proteklih nekoliko decenija. Ovo je suočavanje sa prošlošću, sa orijentacijom ka budućnosti“. Krijući se iza Evrope ministar Vestervele svjesno izbjegava suočavanje sa bliskom prošlošću i sadašnjošću sopstvene države.

Sjetih se scene iz jednog partizanskog filma. Utrčava unuk u kuću i kaže: „Deda, dolaze Nemci!“ „Ne brini dete, Nemci dolaze svakih 50 godina!“ i mirno, kao da se to njega ne tiče, uzima tandžaru da uradi ono za šta je rođenjem predodređen. I zna se šta slijedi……

Hans-Dietrich Genscher und Guido Westerwelle

Hans Ditrih Genšer je jedini Njemac koji je za reprezentaciju svoje zemlje „igrao“ dvije utakmice protiv Jugoslavije. U najkrvavijem meču u istoriji čovječanstva, koji je završen 1945.g. kao član Nacističke stranke i pripadnik Hitlerjugenda i Vermahta, bio je do nogu potučen! Jedinstvenu priliku za revanš susretom koja mu se ukazala 1991.g. iskoristio je da dokaže da “vuk mijenja dlaku, ali ćud nikada” i da „prva ljubav zaborava nema“ i svoju radost zbog ujedinjenja Njemačke proslavio je krvavim razjedinjavanjem bratskih jugoslovenskih republika. Po povratku iz Vatikana 19.12.1991.g. a nakon prethodnog dogovora sa Austrijom, objavio je da će Njemačka priznati nezavisnost Hrvatske i Slovenije nezavisno od vlada drugih zemalja EU, iako je po dotadašnjem dogovoru priznanje trebalo preispitati tek 15.02.1992. godine, nakon izvještaja Badinterove komisije. Tu odluku oštro je kritikovao i tadašnji Generalni sekretar UN Perez de Kueljar, koji je upozorio, „da bi priznanje Slovenije i Hrvatske moglo dovesti do širenja sukoba u Jugoslaviji“. Bezobzirno osvetoljubivi Genšer je svoju paklenu namjeru ostvario 15. januara 1992.g. i time zadao smrtonosni udarac u krvi izdišućoj Jugoslaviji. Zato je nagrađen antologijskom udvoričkom pjesmom „Danke Deutchland“ i ušao u anale političkog bezčašća. Njegovi “marljivi i racionalni” sljedbenici nekoliko godina kasnije materijal od srušenog Berlinskog zida upotrijebili su za podizanje „berlinskih zidova“ u Sarajevu, Mostaru, Gornjem Vakufu……Na opšte iznenađenje 1992. godine, dao je ostavku na mjesto ministra inostranih poslova, tačnije “prestao je redovno da odlazi na posao”, jer je ostao spiritus movens svoje veoma uticajne Stranke slobodnih demokrata (FDP). Ulaskom u vladu FDP, takozvanih “liberala”, Njemačka se vratila tradiciji građenja spoljne politike te zemlje kao „civilne supersile“. Otac te politike je upravo počasni predsjednik stranke, 85-godišnji Genšer, ministar sa najdužim stažom u poslijeratnoj istoriji Njemačke. “Špigel“ piše da dolazak Genšerovog „političkog sina“, sadašnjeg lidera FDP Gvida Vestervelea na funkciju ministra inostranih poslova u oktobru 2009. godine, označava povratak genšerizma u politici Berlina. I koga onda može još da čudi “otkud groblje u kasarni, gdje mu nigda mjesta nije”? Ne treba biti nikakav politički analitičar, dovoljan je i dobar press clipping da bi se zaključilo da Vestervele samo sprovodi u djelo neusahlu životnu želju svoga ideologa i političkog tutora Hansa Ditriha Genšera da se na groteskno ciničan način oduži svojim u suludom naumu izginulim saborcima, sa istom bezdušnošću sa kojom su zajedno ratovali, ne mareći za crnogorsku tradiciju i dostojanstvo. Da paradoks bude potpun, istovremeno kada je sklapan ili tačnije rečeno sklepan ovaj za Crnu Goru ponižavajući Sporazum, njemačke vlasti su sa groblja u Vunzidelu uklonile grob Rudolfa Hesa, zamenika Adolfa Hitlera, na kojem su se redovno okupljali ekstremni desničari i neonacisti. Što ne može u Vunzidelu, mora da može u Danilovgradu! No pasaran!
Šta mislite, ko je rekao: “Pristup njemačke industrije sirovinama mora se osigurati i silom!”, “tata” ili “sin”? Na koga god da ste pomislili, odgovor je tačan!
Da, Njemci dolaze svakih 50 godina, na ovaj ili onaj način! I samo zatvaraju sopstveni krug. A mi? Da li smo dostojni potomci svojih slavnih predaka? Ako nismo – bolje da nas nije! A jesmo! I po ko zna koji put to moramo dokazati! Od brojnih javnih obraćanja i obimnih, pravno argumentovanih, dobronamjernih i nadasve patriotskih ukazivanja na neustavnost i protivzakonitost ovog problematičnog i u krajnjoj liniji ništavnog međudržavnog sporazuma, Predsjednik Države i Predsjednik Vlade Crne Gore, koji su se stupanjem na te najviše državne funkcije zakleli na poštovanje Ustava i zakona, začuđujuće se brane ćutanjem!
Kada su pitali Staljina zašto je napravio pakt sa Hitlerom, odgovorio je: „Ako ne možeš preći rijeku nego sa đavolom, uzmi đavola pod ruku pa pređi rijeku“. Mi smo naš Rubikon prešli 9. decembra i 29. juna i ako je put Crne Gore u Evropu utaban gaženjem našeg Ustava i zakona, te „preko leševa“ njenih najboljih sinova i kćeri koji su svoje živote ugradili u temelje naše slobode, na te „danajske darove“ moramo odgovoriti jedino onako kako smo i vaspitavani: „Danke Deutchland, ali to je za nas neprihvatljivo!“ Makar i po cijenu Balaševićeve pjesme: „Putuj Evropo!“ I da nikada ne zaboravimo, ni mi, ni oni:

“Rod prastari svi smo, a Goti mi nismo,
Slovenstva smo drevnoga čest.
Ko drukčije kaže, kleveće i laže,
Našu će osjetit’ pest!”

Smrt fašizmu – sloboda narodu!
Generalni konzul SFRJ
Marko Perković