Moj prvi ugovor na kruzeru

Ovo je pismo jednog mladića iz BiH, koji u bezidejnom sivilu našeg društva odlučuje napustiti zemlju i potražiti spas u inostranstvu. Na kruzeru upoznaje različitosti kultura radnika iz cijelog svijeta koji imaju zajedničku sudbinu kao što je i nas zatekla – siromašne zemlje služe bogatima. Iako i sam priznaje da je rad na kruzeru moderno robovlasništvo, još može da trpi sve neprijatnosti i teškoće ovoga rada jer ima priliku da proputuje i upozna mnoga mjesta, što ne bi mogao da je ostao u BiH. Kako rad na brodu utiče na čovjeka, njegove stavove i vrijednosti, pročitajte u ovom pismu i sljedećima koje budemo objavljivali.

Igor Miloš: Moj prvi ugovor na kruzeru

Za posao na kruzeru čuo sam prije par godina, ali mi se nije odlazilo i opraštalo od porodicne kuće, dobre hrane, društva, djevojke. I pored toga sto se stanje u državi konstanto pogoršavalo i dalje sam mislio da je život jos podnošljiv. Radio sam u kafiću za bijednih 400 KM, sto bi u današnje vrijeme realno trebalo da bude suma socijalne pomoći. Svaki mjesec sve gori, više ni za dopune se nema k’o nekad, cigare su postale luksuz, a još kad sam morao patike kupiti na kredit uvidio sam da je došlo vrijeme da se krene solo u inostranstvo.

Posao sam dobio preko agencije čiji sam kontakt našao na internetu. Usljedila su predavanja na kojim nam je jedan ćelavi veteran sa kruzera iz Splita objašnjavao šta nas čeka na brodu, kako da se ponašamo… (na brodu sam uvidio da je mnoge loše stvari izostavio, al’ ajd’ život ide dalje) , uradio Marlin test (test engleskog jezika) , par dana nakon toga čekao me intervju u Sloveniji. Intervju je trajao svega 3 minuta, izgleda je omanjem Indijcu bilo samo potrebno da vidi znanje engleskog jezika. Poslije toga par mjeseci sam nervozno isčekivao poziv za kruzer, sve dok nije došla obavijest da 23. oktobra idem raditi na brodu “Carnival Valor” koji krstari istočnim i zapadnim Karibima. 
Krenuo sam iz Beograda rano ujutro i imao sam tri presjedanja (Beograd-Frankfurt-Filadelfija-Majami). Put kao svaki dugačak put, naporan i dosadan, uz dosta presjedanja, ali nekako se ubije vrijeme uz muziku, čokoladice i pića koja Lufhanza ima da ponudi. 
U Majami sam stigao naveče, odsjeo u hotelu sa pristojnim smještajem, ali menza im je bila druga priča, stolovi sa kariranim stolnjacima su me podsjećali na naše kafane gdje ljudi sijeku kao pršut, ali kambodžanska muzika odvrati od svega toga. Hrana je bila takva da bi je preporučio samo u najokorijelim zatvorima. Možda zato što nisam navikao na pošećerenu piletinu i „gumene“ kobasice. 
Nakon doručka stigao je autobus koji je vozio radnike do broda na kome sam proveo narednih osam mjeseci. Na brodu sam dobio uniformu i odmah su me bacili na posao. Upoznao sam dosta naših ljudi, čak mi je i supervizorica bila jebozovna riba sa naših prostora koju sam u početku mislio „opaliti“, ali kad sam poslije uvidio kakva je kanta od osobe, opalio bi je samo vrljikom preko leđa.

Prvi dani su bili najgori, potpuno drugačiji način života, brod se činio poput lavirinta. Svako jutro bih imao treninge koji su mi oduzimali i ono malo sati spavanja što sam imao, a na njima su nas učili ponašanju na brodu, prema gostima, a i nekim osnovnim stvarima iz života koje su potpuno besmislene, npr. neka koja je došla iz ,,Banana zemlje,, bi mene učila higijeni i kako se ruke nad lavaboom moraju prati u vremenskom periodu od dvadeset sekundi. No, bilo je tu i korisnih stvari, koji brojevi se trebaju okretati u slučaju povrede ili požara, koje određene šifre upotrebiti za slične situacije. Imao sam problema i sa cipelama koje su bile tijesne i teške dvije kile. Preporučio bih ljudima koji odu na brod da uzmu cipele za broj veće, inače imaće patnje Isusove sedam dana dok se cipele ne razgaze. Posao nije lagan, radi se po deset sati i više svaki dan, uz kratke pauze za jelo, ili da se ispuši cigara na palubi, presvuče iz jutarnje u večernju uniformu, pa ispadne faktički da se radi cijeli dan. Na brodu kao i svakom drugom poslu ima gurbeta i podmetanja. Začuđujuće mi je bilo da tako velika kompanija ima problema sa brojem posuđa, pa se mora stalno paziti na escajg da ga ne bi ko drpio. Jedno vrijeme sam bio primoran da nosim kutlače za supu u kabinu jer sam u suprotnom znao ostajati bez njih.

Za ovaj provedeni period na brodu, uvidio sam da je u suštini to moderno robovanje, ali obzirom na život na Balkanu i za kakve se pare radi to treba biti stimulans da se izdrži radni boravak na brodu i obezbjedi pristojan život. Preporučio bih svakoj mlađoj osobi da ode na par ugovora jer kruzer omogućava da bude odskočna daska za neke druge poslove i da se vidi dosta lijepih mijesta u svijetu koja inače malo ko sa naših prostora može da posjeti.

Kakva je budućnost naše omladine u BiH ? Da li ima perspektive dostojanstvenog života? Koje su granice prihvatanja sve gorih uslova života u BiH i odlaska u inostranstvo gdje smo građani 3., 4. reda? Kada ćemo početi da se borimo za bolju budućnost?